Issey Miyake (1938.–2022.) zauzima posebno mjesto u povijesti mode.
Njegovo ime nije samo povezano s japanskom estetikom, već i s globalnim promišljanjem odjeće kao arhitekture tijela.
Plastični korzet Isseya Miyakea, finalni komad njegove kolekcije jesen/zima 1980.–81., postao je središnji eksponat izložbe Bodyworks, koja je od 1983. do 1985. putovala svijetom. Postav je obuhvaćao kreacije koje naglašavaju Miyakeovu fascinaciju odnosom između odjeće i tijela te njegove eksperimente s netradicionalnim materijalima, uključujući plastiku, ratan i žicu. Korzet, oblikovan prema ženskom torzu, preispituje ideju odjeće kao zasebnog omotača tijela. On u detaljima otkriva obrise ženskog tijela, stvarajući drugu kožu koja se na bokovima pretvara u kratki peplum nalik naborima tkanine.
Rođen u Hirošimi, Miyake je kao sedmogodišnjak preživio atomski napad, iskustvo koje je obilježilo njegovu osjetljivost prema ljudskom tijelu i njegovoj krhkosti. Ta svijest o fizičkoj ranjivosti kasnije će se pretočiti u odjeću koja se prilagođava tijelu, a ne obrnuto.
Put od Pariza do Tokija
Nakon studija grafičkog dizajna na Sveučilištu Tama Art u Tokiju, Miyake se preselio u Pariz gdje je radio u ateljeima Guyja Larochea i Huberta de Givenchyja, te nakratko kod Geoffreyja Beenea u New Yorku. Taj rani doticaj s različitim modnim kulturama oblikovao je njegovu jedinstvenu poziciju: autor koji razumije zapadnjačku couture tradiciju, ali joj pristupa kroz prizmu japanske suzdržanosti i funkcionalnosti.
Issey Miyake_ Photographs by Irving Penn, 1988
Godine 1970. osnovao je Miyake Design Studio u Tokiju.
Njegove prve kolekcije bile su svjesno odmaknute od tadašnjih trendova, umjesto naglašavanja tijela ili rigidnih krojeva, Miyake je stvarao volumene, ravne plohe i odjevne forme koje su izgledale kao skulpture u pokretu. Njegov rad od samih je početaka bio spoj tehnologije i tradicije: od upotrebe rukotkanih japanskih materijala do eksperimentiranja s novim sintetičkim vlaknima.
Pleats Please i arhitektura pokreta
Miyake je svjetsku prepoznatljivost stekao 1990-ih zahvaljujući liniji Pleats Please. Riječ je o tehnički inovativnom procesu plisiranja, gdje se odjevni komad kroji od ravne tkanine, a zatim se plisira toplinom i pritiskom, čime nastaju lagane, elastične forme koje zadržavaju oblik, ali dopuštaju slobodu pokreta. Ovi komadi postali su simbol demokratične mode: prilagodljivi, nosivi, otporni na gužvanje, a istovremeno estetski prepoznatljivi.
Za Miyakea plisiranje nije bilo samo dekorativna tehnika, nego način oslobađanja tijela od tradicionalnih modnih ograničenja. Njegova odjeća bila je i kiparska i svakodnevna, sposobna istodobno postojati u muzeju i na ulici.
Moda kao industrijski dizajn
Za razliku od mnogih suvremenika, Miyake je modu shvaćao kao polje koje se preklapa s industrijskim i produkt-dizajnom. Njegovi projekti poput A-POC (A Piece of Cloth) istraživali su ideju odjeće izrađene iz jedinstvenog komada tkanine, koju kupac može sam izrezati i oblikovati. Time je otvorio pitanje granica između dizajnera i korisnika, ali i ukazao na održivije pristupe proizvodnji odjeće.
Često je govorio da ga ne zanima retro, nego budućnost, što je vidljivo i u suradnjama s arhitektima poput Tadaa Anda, te u projektima koji spajaju znanost, tehnologiju i modu.
Estetski kôd: boja, materijal i forma
Miyakeova estetika počivala je na nekoliko ključnih principa. Njegove boje rijetko su bile sezonski uvjetovane: koristio je čistu crnu i bijelu, ali i zasićene tonove plave, crvene i žute, u kombinacijama koje su podsjećale na apstraktno slikarstvo. Materijali su bili jednako pažljivo odabrani, od svile i pamuka do visokotehnoloških vlakana razvijenih u suradnji s industrijskim proizvođačima.
Forma je za njega bila živa stvar. Odjeća nije bila konstruirana da dominira tijelom, već da se mijenja s njim: tkanina se rastezala, širila, savijala i oblikovala prema kretanju. To je bila moda koja je istodobno kontrolirana i slobodna, nalik origamiju koji se nikada ne zatvara u konačni oblik.
U njegovom radu osjeća se i duboko japansko poimanje prostora, praznine koja je jednako važna kao i oblik. Plisirane tkanine i voluminozni krojevi nisu stvarali masu oko tijela, već prostor u kojem se tijelo moglo izraziti.
Globalni utjecaj i nasljeđe
Issey Miyake bio je među prvim japanskim dizajnerima, zajedno s Rei Kawakubo i Yohjijem Yamamotom, koji su sedamdesetih i osamdesetih godina izazvali zapadnjačku modnu scenu. Njegove revije u Parizu nisu bile samo predstavljanje odjeće, nego koreografirane kompozicije svjetla, zvuka i pokreta. U njima se odjeća nije nosila samo na tijelu, ona je živjela i mijenjala se s njim.
Do kraja karijere, Miyake je ostao vjeran ideji da moda mora služiti ljudima, a ne obrnuto.
Njegovi komadi nisu pratili sezonske diktate, već su nudili trajnu vrijednost, jednako funkcionalni i dvadeset godina nakon što su proizvedeni. Njegov rad utjelovljuje spoj japanske filozofije jednostavnosti (shibui) i globalne otvorenosti prema inovaciji.
Issey Miyake ostavio je iza sebe brend koji ne živi od nostalgije, nego od trajnog istraživanja. U njegovim plisiranim formama i arhitektonskim krojevima i dalje postoji ono što je oduvijek tražio, sloboda pokreta, demokratičnost odjeće i poštovanje prema ljudskom tijelu.
