AURA HIGIJENE – između čistoće i igre - izložba @ GALERIJA TTF 

Autorica izložbe je Ana Piplica, studentica druge godine diplomskog studija Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a "Aura higijene – između čistoće i igre" njezina je prva samostalna izložba. Projekt predstavlja zaokruženu autorsku cjelinu u kojoj se moda promišlja kao medij istraživanja odnosa između tijela, prostora i svakodnevnog rituala.

Izložba konceptualno polazi od kupaonice kao prostora intime, ali i normiranja tijela.

Riječ je o ambijentu u kojem se susreću mekoća, briga i ritual, ali i kontrola, korekcija i svakodnevna disciplina izgleda. Polazište rada jest memorija djetinjstva – vode, pjene i gumenih patkica – no taj imaginarij prevodi se u suvremeni modni jezik u kojem se nostalgija sudara s estetikom sterilnosti.

TTF GALERIJA # Tekstil kao medij memorije: suvremene interpretacije slavonskih ponjava u dizajnu tekstila

Kolekcija, sastavljena od prsluka, majice, hlača, jakne i suknje, oblikovana je kao koherentna cjelina u kojoj se silueta kreće između zaštitne opne i izložene površine. Konstrukcija varira od strukturiranijih formi koje asociraju na zaštitnu odjeću do mekših, protočnih linija koje prizivaju udobnost kućnog prostora. Kroj je funkcionalno artikuliran: šavovi su naglašeni, spojevi vidljivi, a slojevitost materijala postaje ključan vizualni i konceptualni element.

Materijali poput plastike, silikona i prozirnih tekstila uspostavljaju dijalog s idejom higijene i vode. Transparentnost istodobno otkriva i štiti, dok sjajne, gotovo „mokre“ površine reflektiraju svjetlo stvarajući dojam trajne svježine.

Gumirani i elastični detalji referiraju se na taktilnost dječjih igračaka, ali u odraslom kontekstu poprimaju discipliniranu, gotovo laboratorijsku estetiku.

U tom spoju sintetike i mekoće artikulira se napetost između prirodnog tijela i artificijelnog okruženja koje ga oblikuje.

Koloristički, kolekcija se oslanja na paletu koja evocira kupaonski ambijent: bijele, mliječne i transparentne tonove, uz suptilne pastelne akcente. Takav odabir stvara atmosferu sterilnosti, ali je istodobno omekšan nostalgičnim podtonom. Estetika balansira između sentimentalnog i kontroliranog, između igre i discipline.

Projekt promišlja odjevni predmet kao drugu kožu, membranu koja istodobno štiti, oblikuje i izlaže tijelo. Kupaonica je prostor u kojem je tijelo najintimnije, ali i najpodložnije korekciji; odjeća u ovoj kolekciji preuzima tu ambivalentnost, oscilirajući između oklopa i igračke, između zaštite i ranjivosti.

 

Vuna kao budućnost održivih materijala @ TTF # istraživanja, inovacije i lokalna praksa

eNVision - ENVY ROOM & TTF # model dobre prakse za budućnost hrvatske modne scene

ŠTO JE TO AURA? (ZA HIGIJENU ZNAMO)

Pojam aure nosi višeslojno značenje koje se proteže od duhovnog i metafizičkog do estetskog i teorijskog. U svakodnevnom jeziku aura se često opisuje kao nevidljivo polje koje okružuje osobu ili predmet – atmosfera, energija, dojam koji nadilazi fizičku prisutnost. Ona nije materijalna, ali je osjetilno percipirana; ne može se izmjeriti, ali se može doživjeti. Aura je, u tom smislu, fenomen između vidljivog i nevidljivog, između onoga što jest i onoga što se projicira.

U filozofskom i teorijskom kontekstu pojam dobiva preciznije značenje. Posebno ga je artikulirao Walter Benjamin, koji je auru definirao kao jedinstvenu pojavnost nečega što je neponovljivo u vremenu i prostoru. Za njega je aura vezana uz autentičnost i prisutnost – uz „ovdje i sada“ umjetničkog djela. Kada se djelo mehanički reproducira, primjerice fotografijom ili filmom, njegova aura slabi jer gubi svoju singularnost i udaljenost. Aura je, dakle, povezana s distancom, s osjećajem da je nešto izvan dosega potpune aproprijacije.

Ako taj koncept premjestimo u suvremeni kontekst tijela i mode, aura može označavati ono što nadilazi materijalnost odjevnog predmeta.

Odjeća ima volumen, teksturu, konstrukciju, ali aura je dojam koji nastaje u susretu tijela, materijala i pogleda. To je atmosfera koju osoba nosi, sloj značenja koji se ne svodi na kroj ili boju. U tom smislu, aura je performativna: ona se oblikuje kroz kretanje, držanje, kontekst.

Postoji i druga dimenzija pojma – ona koja auru povezuje s ritualom i ponavljanjem. U prostoru poput kupaonice, primjerice, aura može biti rezultat svakodnevnih gesti: čišćenja, njege, brige o tijelu. Čistoća nije samo fizičko stanje, nego i simbolički čin. Ona proizvodi osjećaj kontrole, reda, pa i moralne ispravnosti. Aura higijene tada nije samo odsutnost nečistoće, nego specifična atmosfera – kombinacija svježine, sterilnosti i discipline.

Filozofski gledano, aura je paradoks. Ona je istodobno blizina i udaljenost. Osjećamo je u neposrednom kontaktu, ali je ne možemo posjedovati. U vizualnoj kulturi zasićenoj reprodukcijom i filtriranjem, aura postaje još kompleksnija: može li digitalna slika imati auru? Može li savršeno stilizirano tijelo zadržati dojam autentične prisutnosti? U tom dijalogu  između artificijelnog i autentičnog pojam aure dobiva suvremenu relevantnost.

U konačnici, aura nije predmet, nego relacija. Ona nastaje u susretu – između tijela i prostora, između djela i promatrača, između materijalnog i simboličkog. To je ono neuhvatljivo „nešto“ što ostaje nakon što opišemo sve vidljive elemente, ali ipak osjećamo da opis nije potpun.