Portret kao likovna forma već stoljećima zauzima posebno mjesto u povijesti umjetnosti. On nije tek puki prikaz fizičkih crta, on je odraz epohe, karaktera i intime, osobne i kolektivne.

S vremenom je funkcija portreta poprimala različite uloge: od statusnog simbola i vizualne ostavštine do prostora umjetničke introspekcije i emocionalne dubine.

Neki su portreti nadživjeli i modele i kontekst u kojem su nastali, postali su kulturne ikone, simboli univerzalne ljepote, zagonetnosti ili patnje.

Oni progovaraju jezikom boje, geste i pogleda, oblikujući kako će povijest pamtiti lice i duh jednog vremena.

Leonardo da Vinci – Mona Lisa, oko 1503.

Bez sumnje najpoznatiji portret u povijesti, Mona Lisa Leonarda da Vincija stoljećima očarava svojom tihom zagonetnošću i suptilnim osmijehom. U tehnici sfumata, koju je Leonardo doveo do savršenstva, Lisa Gherardini, supruga firentinskog trgovca Francesca del Gioconda, lebdi između stvarnosti i sna.

Naslikana između 1503. i 1506., s pretpostavkom da ju je umjetnik dotjerivao sve do 1517., ova renesansna ikona danas neprekidno promatra nepregledne rijeke posjetitelja u Louvreu. I nakon spektakularne krađe 1911. godine, njezin pogled i dalje ostaje nepročitan.

Johannes Vermeer – Djevojka s bisernom naušnicom, oko 1665.

Tko je ona? Djevojka s bisernom naušnicom, kako ju je ovjekovječio nizozemski majstor Johannes Vermeer, ostaje zagonetka koja stoljećima intrigira.

Portret nastao oko 1665. naziva se i "sjevernom Mona Lisom", ne toliko zbog sličnosti, koliko zbog slične aure tajanstvenosti i emotivne suzdržanosti. Iako je netko morao pozirati, slika nema konkretne identitetske naznake, ona je idealizirana, tiha, nestvarna.

Mekani prijelazi boje, egzotični turban i neizreciva bliskost pogleda čine ovaj portret jednim od najpoetičnijih susreta s nepoznatim licem u povijesti umjetnosti.

WERNER BRONKHORST i slikarstvo topografije tišine # Post-digitalna osama u valovima plavih nanosa boje

Gustav Klimt – Portret Adele Bloch-Bauer I, 1907.

U zlato uronjena Adele Bloch-Bauer lebdi poput ikone na prijelazu stoljeća. Prvi od dva Klimtova portreta ove bečke mecene, nastao između 1903. i 1907., plod je umjetnikove zlatne faze, nadahnute bizantskim mozaicima iz Ravene.

Naručio ga je Adelin suprug, bogati industrijalac Ferdinand Bloch-Bauer.

Nakon što je slika tijekom Drugoga svjetskog rata bila konfiscirana od nacista, vraćena je obitelji Altmann 2006. godine, te iste godine prodana galeriji Neue u New Yorku. Danas ona ne predstavlja samo lik jedne žene, već je svjedočanstvo epohe, sjaja i fascinantne Klimtove tehnike kojom stvarnost prenosi na platno.

Jan van Eyck – Arnolfinijev portret, 1434.

Ova slika je više od portreta, vizualna zagonetka. Jan van Eyck prikazuje talijanskog trgovca Giovannija Arnolfinija i njegovu ženu s preciznošću i simbolikom koja nadilazi svoje vrijeme.

Jan van Eyckov „Arnolfinijev portret“ pokazuje sofisticiranu upotrebu perspektive, osobito kroz konveksno ogledalo i pedantnu pažnju prema detalju, čime se stvara dojam dubine i uronjenosti u prizor. Iako postoji rasprava o tome je li Van Eyck doista razumio teorijska pravila perspektive, neki povjesničari umjetnosti sugeriraju da je možda koristio optičke naprave ili leće kako bi postigao toliku preciznost.

Složenost slike leži u njezinoj sposobnosti da prikaže više gledišta istovremeno, uključujući odraze u ogledalu, te u prividno lakoj integraciji slikovnog i stvarnog prostora.

Ogledalo koje reflektira dodatne likove, pas kao simbol vjernosti, svjetlost, tkanine, ruke, sve ima značenje. Je li ovo prikaz vjenčanja, sjećanje na preminulu suprugu ili nešto treće? Interpretacije se množe, ali fascinacija ostaje ista. Otkako je 1842. smještena u londonsku Nacionalnu galeriju, slika ne prestaje izazivati znatiželju, poštovanje i divljenje.

James McNeill Whistler – Whistlerova majka, 1871.

U statičnom sjaju sive i crne, američki slikar James McNeill Whistler naslikao je portret svoje majke, tiho, jednostavno, monumentalno. Slika, službenog naziva Aranžman u sivoj i crnoj br. 1, bila je u početku hladno primljena, ponajviše zbog "neumjetničkog" naslova.

No njezina emotivna snaga ubrzo je osvojila publiku. Prikazana figura majke postaje univerzalan simbol obiteljske tišine, strpljenja i čestitosti. Danas je portret stalni stanovnik pariškog Musée d'Orsay, gdje nastavlja prenositi poruku o dostojanstvu svakodnevice.

Pablo Picasso – Portret Dore Maar, 1937.

Kada ljubav i umjetnost izbiju na platno, nastaje nešto poput Picassova Portreta Dore Maar. Dora – umjetnica, muza, tragična junakinja – prikazana je fragmentirano, kubistički, no izraz lica odaje duboku ranjivost.

Njezina poza, boje, oči koje kao da ne gledaju van, nego unutra, sve govori o kompleksnosti odnosa s Picassom. Nosila je art déco jaknu, ali iznutra ju je izjeda tuga. Slika nije samo njezin portret, nego i portret veze, boli i nesanice. Danas se čuva u pariškom Musée Picasso.

Portreti su više od slike lica, oni su svjetionici vremena, tiha pisma upućena budućnosti. Oni nas gledaju s druge strane povijesti, često bez riječi, ali uvijek s prisutnošću koja ne blijedi. Upravo ta njihova sposobnost da komuniciraju kroz tišinu čini ih vječnima.

EITTEM # ergonomske hand made torbice od recikliranog drva - modni dodatak ili skulptura?